BOSNA I HERCEGOVINA
REPUBLIKA SRPSKA
VIŠI PRIVREDNI SUD U BANJALUCI
Broj: 57 0 Ps 136510 23 Pž
Dana, 16.05.2023. godine
Viši privredni sud u Banjaluci u vijeću sastavljenom od sudija ovog suda i to: Bogdan Gajić, kao predsjednik vijeća, Snježana Romčević - Tadić i Nataša Bošković, kao članovi vijeća, u pravnoj stvari tužioca „Prointer ITSS“ d.o.o. Banjaluka, zastupan po punomoćnicima Radić Lazi i Baštinac Mladenu advokatima iz Banjaluke, protiv tuženog Grad Banjaluka, zastupan po Pravobranilaštvu Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, radi isplate, v.s. 126.945,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136510 21 Ps od 16.12.2022. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 16.05.2023. godine donio je
P R E S U D U
Žalba tuženog se odbija, potvrđuje se u pobijanom dosuđujućem dijelu presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136510 21 Ps od 16.12.2022. godine.
Zahtjevi, tuženog za naknadu troška sastava žalbe i tužioca za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, odbijaju se kao neosnovani.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom tuženi je obavezan da tužiocu isplati iznos od 126.945,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30.01.2021. godine do isplate i troškove postupka 11.230,80 KM sa kamatom od dana dostavljanja prvostepene presude, te je odbijen zahtjev za kamatu na glavni dug za period do 30.01.2021. godine i zahtjev za troškove postupka preko dosuđenog iznosa.
Tuženi prvostepenu presudu pobija u dosuđujućem dijelu iz svih razloga iz odredbe člana 208. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 u daljem tekstu: ZPP) sa prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili preinači i zahtjev tužioca odbije.
U odgovoru na žalbu tužilac predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je: da su parnične stranke dana 16.04.2020. godine nakon provedenog postupka javnih nabavki zaključili Ugovor o pružanju usluga kojim se tužilac obavezao da će za račun tuženog izvršiti informatičku modernizaciju saobraćaja a koja predstavlja implementaciju informacionog sistema za detekciju zauzetosti parking mjesta i prikazivanja broja slobodnih parking mjesta; tuženi se obavezao da će za ovu uslugu tužiocu platiti iznos od 234.760,50 KM nakon dostavljene i ovjerene fakture i nakon zapisnički izvršene primopredaje; utvrđeno je da je na navedeni ugovor zaključen aneks koji se tiče roka izvršenja posla i koji se tiče parking prostora na kojima će se izvršiti navedena informatička modernizacija saobraćaja; utvrđeno je da je tužilac posao na ugovoreni način izvršio i to na parking mjestu koji se nalazi kod Hotela „Palas“ (70 parking mjesta), u ulici Vladike Platona (180 parking mjesta) i kod „Galerije“ (116 parking mjesta); utvrđeno je da je gradonačelnik Grada Banjaluka imenovao Komisiju koja je izvršila primopredaju posla i koja je utvrdila da je posao urađen na način kako je ugovoreno i koja je na sve tri lokacije ispitala funkcionisanje izvršenog posla od strane tužioca; vještačenjem po vještaku elektrotehničke-informatičke struke doc. dr. Krneta Dragoljubu utvrđeno je da na dan vještačenja 10.06.2022. godine informatički sistem na sve tri lokacije radi; utvrđeno je da u ugovoru koji je između parničnih stranaka zaključen nije ugovoreno da će tužilac izraditi softver; utvrđeno je da je softver za navedenu informatičku modernizaciju saobraćaja nabavljen od mađarske firme „RCE Systems“ te da je prilagođen potrebama na navedenim parking mjestima, te je vještak potvrdio da nema razlike u cijeni ovog posla bilo da je tužilac sam izradio softver bilo da je softver nabavio od nekog drugog privrednog društva; utvrđeno je da je tuženi po izvršenom poslu izvršio djelimičnu isplatu ugovorene cijene te da je ostao dug od 126.945,00 KM, koji tuženi odbija da plati iz razloga jer smatra da posao ima nedostatak jer tužilac nije izradio softver.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je utvrdio: da su se parnične stranke nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o djelu iz odredbe člana 600. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/05, dalje: ZOO). Primjenom odredbe člana 614., 615. i 617. navedenog zakona sud je utvrdio da prilikom primopredaje nije uočeno da posao ima nedostatak, da ni prilikom korištenja primljenog rada kao ni danas tuženi nije uočio nedostatke u navedenom poslu; takođe da se tuženi nije koristio pravima vezano za nedostatke u rokovima koji su propisani odredbom člana 617. i 620. ZOO-a. Takođe utvrđuje da se ne može govoriti o nedostatku posla već o činjenici da tužilac nije samostalno izradio aplikativni softver. Prvostepeni sud takođe utvrđuje da je primjedbu na nedostatke u poslu tuženi stavio tek protekom više od 6 mjeseci od dana prijema posla iz kog razloga smatra da je prekludiran u pravu da traži zaštitu zbog neispunjenja dijela ugovorene obaveze. Takođe utvrđuje da ugovor koji su parnične stranke zaključile je pravno valjan i nije suprotan pozitivnim propisima, te primjenom odredbe člana 623. ZOO-a utvrđuje da je tužilac svoj posao uradio na način kako je ugovoren i da je na tuženom obaveza da posao plati iz kog razloga je odlučeno kao u izreci pobijane presude. Kako je tužilac uspio u sporu, prvostepeni sud je tuženog obavezao da plati troškove u skladu sa odredbom člana 386. i 387. ZPP-a.
U žalbi tuženi navodi da je prvostepena presuda nejasna i kontradiktorna i da nema ocjene provedenih dokaza: da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije od uticaja na razrješenje spora činjenica da li je tužilac izradio softver ili ne; smatra da je dokazao, tj. da tužilac ne spori činjenicu da nije izradio softver; da se radi o nedostatku koji je tužiocu bio poznat; da u skladu sa odredbom člana 614. stav 3. a u vezi sa odredbom člana 485. ZOO-a je blagovremeno ukazao tužiocu na nedostatke u izvršenom poslu.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 221. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da žalba tuženog nije osnovana.
Odredbom člana 191. ZPP-a propisano je koje sve elemente sudska odluka mora da sadrži. Obavezan elemenat je obrazloženje presude. Obrazloženje mora da sadrži šta je predmet spora, koji su dokazi provedeni, kojim dokazima je sud poklonio vjeru i zašto, koje činjenice na osnovu tih dokaza je utvrdio i koje konkretne norme materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje je primijenio. Prvostepena presuda ima sve elemente koje zahtijeva navedena zakonska odredba, sud je odlučio o zahtjevu tužioca, svoju odluku je obrazložio i dao ocjenu svih provedenih dokaza. Cijeneći sadržaj prvostepene presude, utvrđuje se da je neosnovan navod žalbe da je presuda nejasna i kontradiktorna i da nema ocjene dokaza.
Tužilac ne spori činjenicu da je softver izradilo privredno društvo iz Mađarske i da je taj softver od strane tužioca prilagođen potrebama tuženog. Sporno je da li to čini nedostatak u izvršenom poslu, tj. nedostatak na robi.
Pravilno se prvostepeni sud u razrješenju spora pozvao na odredbe ugovora o djelu. Ugovor koji su parnične stranke zaključile po ocjeni ovog suda ima elemente ugovora o prodaji, iz razloga jer je tužilac tuženom prodao opremu za informatičku modernizaciju saobraćaja i tu je opremu instalirao i dao na upotrebu i upravljanje tuženom. Navedeni ugovor ima i elemente ugovora o prodaji i elemente ugovora o djelu.
Da li nedostatak u poslu predstavlja činjenica da tužilac nije izradio softver već prilagodio softver potrebama tuženog je odlučna za razrješenje spora. Za utvrđenje ove činjenice sud nema stručno znanje, te je odgovor na ovo sporno pitanje dao vještak u svom nalazu i mišljenju.
Cijeneći sadržaj ugovora koji su parnične stranke zaključile u skladu sa ponudom da se utvrditi da prema specifikaciji usluge tužilac se obavezao izraditi aplikovani softver. Iz navedene ponude koja čini sastavni dio ugovora, ne može se utvrditi da je tužilac preuzeo obavezu da sam izradi, projektuje novi softver i da na upotrebu tuženom.
Odredbom člana 148. ZPP-a je propisano da se vještačenje provodi u situaciji kada sud nema stručno znanje da utvrdi činjenicu koja je odlučna za razrješenje spora. U tom slučaju angažovanjem stručnog lica sud utvrđuje spornu činjenicu i to stručno lice daje svoj nalaz i mišljenje koji ima snagu dokaza a ujedno uloga vještaka je u pomaganju sudu. Mišljenje vještaka koje ima snagu dokaza cijeni se u sklopu ostalih provedenih dokaza.
Pravilno je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio na nalazu stručnog lica u sklopu sa ostalim provedenim materijalnim dokazima.
Među strankama nije sporna činjenica da je Komisija koju je imenovao gradonačelnik tuženog posao sa svom materijalnom dokumentacijom u ime tuženog primila; nesporna je činjenica da tuženi koristi navedenu informatičku modernizaciju navedenih parkinga i da danas ista funkcioniše. Ove činjenice je potvrdio i vještak koji je potvrdio da oprema i sistem i na dan izrade nalaza funkcioniše onako kako je ugovoreno, te je potvrdio da na cijenu ugovorenog posla nema uticaj činjenica da li je softver izrađen od strane tužioca ili je već postojeći softver koji je neko drugi uradio prilagođen potrebama tuženog.
Imajući navedeno u vidu rad od strane tužioca je izvršen, primljen je od strane tuženog bez primjedbi. Posmatrajući informatičku opremu kao robu ista je primljena od strane tuženog bez primjedbi i roba-informacioni sistem i danas funkcioniše bez ikakvih primjedbi tuženog.
Tuženi koji tvrdi da roba koju je uzeo ima nedostatak a na to se i u žalbi tuženi poziva, temeljeći ovaj žalbeni navod na odredbi člana 485. i 614. ZOO-a, mora da dokaže koji nedostatak roba ima ili obavljeni posao, u čemu se taj nedostatak ogleda i da li sistem funkcioniše na način kako je ugovoreno. Ove činjenice tuženi nije dokazao, već naprotiv tuženi ne osporava činjenicu da aplikovani softver funkcioniše i da informatički sistem praćenja parking mjesta funkcioniše u punom obimu od dana prijema posla do danas.
Po ocjeni ovog suda ne može se govoriti o nedostatku robe ili nedostatku izvršenog posla kako to pogrešno u toku prvostepenog postupka i u žalbi navodi tuženi, jer ove svoje navode nije dokazao. Pored navedenog tuženi u skladu sa teretom dokazivanja nije dokazao da je ugovorena izrada aplikovanog softvera isključivo i samo za potrebe navedenog posla.
Da bi se koristio pravima iz odredbe člana 488. ZOO-a a što se tiče sniženja cijene (jer tuženi odbija da plati cijenu radi nedostataka posla), tada je na tuženom bila obaveza da blagovremeno obavijesti tužioca o nedostatku posla.
Tuženi po ocjeni ovog suda, a kako to pravilno utvrđuje prvostepeni sud nije dokazao da posao ima nedostatak, nije dokazao da je o eventualnom nedostatku blagovremeno obavijestio tužioca, niti je dokazao da neizrada softvera od strane tužioca samo za potrebe tuženog predstavlja nedostatak posla. Pored navedenog nije dokazao da prilagođeni softver koji koristi tuženi ima uticaj na visinu ugovorene cijene.
Slijedom navedenog žalba tuženog nije osnovana, a kako nisu učinjene ni povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u skladu sa odredbom člana 226. ZPP-a.
Tuženi nije uspio u postupku po žalbi iz kog razloga je njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe odbijen kao neosnovan.
Odgovor na žalbu nije nužna i neophodna radnja koju stranka mora preduzeti radi okončanja sudskog postupka, te je zahtjev tužioca za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.
Predsjednik vijeća
Bogdan Gajić