BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
KANTON SARAJEVO
OPĆINSKI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 P 616999 16 P
Sarajevo, 8. 3. 2019.
Općinski sud u Sarajevu, sudija Adnan Lokmić, u pravnoj stvari tužiteljice F.S. iz S., ul. ..., koju zastupa punomoćnik Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, ul. Branilaca Sarajeva br. 49, protiv tužene Općine Novo Sarajevo, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, ulica Zmaja od Bosne broj 55, Sarajevo, radi sticanja prava vlasništva, v.sp. 30.050,00 KM, nakon održanog ročišta za glavnu raspravu dana 05.02.2019. godine u prisustvu tužiteljice lično, punomoćnika tužiteljice i zakonskog zastupnika tužene, dana 8. 3. 2019. donio je slijedeću
P R E S U D U
I Odbija se tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je F.S. iz S. stekla pravo vlasništva dosjelošću na kući upisanoj u z.k. izvadak br. 773 KO... k.č. 846/11, novi premjer dio k.č. 4063/1 KO ... posjedovni list br. 518, kao i na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu upisanog u zemljišnoknjižni izvadak br. 773, KO ..., k.č. 846/23, novi premjer k.č. 4063/1 KO ..., posjedovni list br. 518, što u naravi predstavlja dvorište, pa da je tuženi dužan priznati i trpiti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama kod ovog suda, te joj naknaditi troškove ovog parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana.
II Odbija se eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je F.S. iz S.stekla pravo vlasništva građenjem na kući upisanoj u z.k. izvadak br. 773 KO ... k.č. 846/11, novi premjer dio k.č. 4063/1 KO..., posjedovni list br. 518, kao i na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu upisanog u zemljišnoknjižni izvadak br. 773, KO..., k.č. 846/23, novi premjer k.č. 4063/1 KO..., posjedovni list br. 518, što u naravi predstavlja dvorište, pa da je tuženi dužan priznati i trpiti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama kod ovog suda, te joj naknaditi troškove ovog parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana.
III Tužiteljica je dužna tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.570,00 KM, sve u roku od 30 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Dana 06.12.2016. godine tužiteljica je putem punomoćnika podnijela tužbu ovom sudu radi sticanja prava vlasništva. U tužbi je navedeno da je tužiteljica u posjedu nekretnine na adresi Bulevar Meše Selimovića broj 17/II upisanoj u zemljišnoknjižni izvadak broj 772, K.O..., k.č. 846/11, što u naravi predstavlja kuću i nekretnine upisane u zk. ul. broj 773, k.č. 846/23, K.O..., što u naravi predstavlja dvorište, zatim da se predmetna nekretnina sastoji od tri etaže, prizemlje, sprat i potkrovlje, kao i zemljište potrebno za redovnu upotrebu nekretnine, kao i da je prilikom nacionalizacije naprijed opisane nekretnine izuzet stan koji se nalazi na prvom spratu i ostavljen u vlasništvo tužiteljice. Tužiteljica je decenijama u posjedu prizemlja navedene nekretnine, obnovila je navedeni prostor i nadležni organ joj je dana 08.01.2010. godine izdao Rješenje broj 04-23-1473/09 kojim je utvrđeno da je predmetni objekat tehnički ispravan i isti se kao takav može koristiti. Na osnovu sudske nagodbe broj P-96/05-B od dana 20.09.2005. godine zaključene pred Općinskim sudom u Sarajevu tužiteljica je u posjedu potkrovlja predmetne nekretnine i ista je uložila vlastita finansijska sredstva u rekonstrukciju ovog prostora, što je potvrdila Općina svojim Rješenjem o rekonstrukciji. U završnom obraćanju sudu tužiteljica ističe da u konkretnom postoji specifična situacija obzirom na odredbe člana 365. Zakona o stvarnim pravima koja tačno propisuje zabranu raspolaganja i koja zabranjuje prijenos, otuđivanje, zamjenjivanje, kao i drugi oblik raspolaganja nekretninama ako su pribavljene, što je slučaj u konkretnom, u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao i odredbe člana 368. istog Zakona koja kaže da će se odredbe konkretnog člana primjenjivati do isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat ili naknadu u skladu sa propisom kojim će se urediti pitanje reprivatizacije, denacionalizacije i restitucije. Dakle, intencija samog zakona i odredbe koja zabranjuje bilo kakvu vrstu otuđenja ovakve nekretnine jeste da se zaštite prava ranijih vlasnika nekretnine od kojih je ista citiranim Zakonom oduzeta. Uvidom u historijat predmetne kuće i dvorišta, jasno se može vidjeti da je cijela nekretnina kuća i dvorište od momenta izgradnje bila u vlasništvu porodice S., pravnih prednika tužiteljice, a uvidom u akta Općine Novo Sarajevo, jasno se vidi da ih ista u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju Kantona Sarajevo tretira kao vlasnika, investitora, što potvrđuje u donijetim Rješenjima o urbanističkoj saglasnosti, Rješenju o građenju i upotrebnoj dozvoli. Uvidom u historijat koji se odnosi na ove nekretnine zaključuje se da same odredbe Zakona 38. i 39. ZNNZGZ tretiraju tužiteljicu kao vlasnika predmetne nekretnine jer i prema ranije važećem Zakonu o vlasničko - pravnim odnosima tužiteljica ima pravo da se uskladi pravno i faktičko stanje, odnosno da ista bude upisana kao jedini vlasnik nekretnina navedenih u tužbenom zahtjevu, a posebno imajući u vidu odredbu važećeg Zakona o stvarnim pravima, član 6. stav 1. i 2. kojim je propisano da je predmet prava vlasništva individualno određena nepokretna stvar (nekretnina), a nekretnine su čestice zemljišne površine, zajedno sa svim onim što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako Zakonom nije drugačije određeno, a članom 345. istog Zakona je propisano da se ovim zakonom uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade i vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu koje pripada zgradi. Tužiteljica dalje ukazuje na direktnu primjenu odredbe člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju gdje u konkretnom ne može biti jači interes tužene u odnosu na interes tužiteljice čija je porodica bila vlasnik predmetne nekretnine prije oduzimanja, a ista je proteklih 26 godina u posjedu nekretnine koja predstavlja njen jedini dom i imovinu u koju je ulagala vlastita sredstva u adaptaciju iste. Tužiteljica u konačnici predlaže da sud u cijelosti usvoji postavljeni tužbeni zahtjev i obaveže tuženu na naknadu troškova postupka.
U Odgovoru na tužbu od 17.01.2017. godine tužena ističe da je u ranijem obraćanju tužiteljice radi nagodbe, u vezi davanja saglasnosti za upis vlasništva na predmetnom stanu isticala i osporavala sudsku nagodbu koju je F.S. sklopila sa A.S. dana 20.09.2005. godine, a u cilju raspolaganja sa trosobnim stanom koji je u vlasništvu Općine Novo Sarajevo i koji je ista dobila po sili Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, te bez obzira što stan nije etažiran, istim je Općina raspolagala dugi niz godina, te se sve vrijeme ponašala kao vlasnik istog. Ističe dalje da je tužiteljica u trosoban stan u potkrovlju nacionalizovanog stana ušla bez saglasnosti vlasnika, te se ista ne može smatrati savjesnim posjednikom obzirom da se radi o nacionalizovanom stanu na kojem je postojalo stanarsko pravo, a koje je A.S., unuka NSP, prodala tužiteljici i koja je nezakonitim pravnim poslom došla u posjed stana. Tužena smatra da je tužba potpuno nezakonita i neosnovana jer se na stanu u državnoj svojini ne može steći vlasništvo na osnovu dosjelosti. U završnom obraćanju sudu tužena ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti suprotan odredbama Zakona o stvarnim pravima, te je isti apsolutno nezakonit, da je tokom dokaznog postupka nedvojbeno dokazano da je predmetna nekretnina nacionalizovana, te da je Rješenje o nacionalizaciji po osnovu Dn spisa br. 4834/72 od 26.09.1972. godine provedeno u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu, te da se iz navedenog Rješenja može se utvrditi da je u korist države izvršena nacionalizacija prizemlja i potkrovlja zgrade, dok je trosoban stan na prvom spratu u zgradi izuzet od nacionalizacije i ostavljen pravnim prednicima tužiteljice. Član 365. Zakona o stvarnim pravima nedvojbeno propisuje zabranu ikakvog raspolaganja nekretnina koje su postale društveno, odnosno kasnije državno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji. Tužena navodi da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se radi o stambenom objektu koji je sačinjen od dvije stambene jedinice i poslovnog prostora te se isti u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima može smatrati stambenom zgradom jer sadrži dva ili više stanova, stoga se u konkretnom slučaju mora primijeniti Zakon o stambenim odnosima i Zakon o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U skladu sa navedenim, zakonodavac ne dopušta primjenu člana 58. Zakona o stvarnim pravima u cilju sticanja prava vlasništva po osnovu dosjelosti na stanovima, a o čemu je i sudska praksa zauzela svoje stanovište. U pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva tužena ističe da član 61. Zakona o stvarnim pravima propisuje da se dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim i tuđim zgradama ne može steći pravo vlasništva ako vlasnik, odnosno suvlasnici zajedničari dograđene, nadzidane, odnosno pregrađene nekretnine nisu drugačije odredili. Shodno navedenom tužena smatra da je alternativni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i suprotan odredbama iz člana 61. Zakona o stvarnim pravima, te ističe i da tužiteljica ničim nije dokazala zakonitost svog posjeda u prizemlju i potkrovlju zgrade, te da nije dokazala niti savjesnost posjeda, a što je pored proteka rokova propisanih zakonom neophodno za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti. Tužena predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obaveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka.
Na ročištu za glavnu raspravu provedeni su dokazi čitanjem i uvidom u:
Nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza, kako pojedinačno, tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, shodno odredbi člana 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Sl. novine Federacije BiH“, broj 52/03, 75/05, 19/06, 98/15-u daljem tekstu ZPP-a), sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na osnovu dosjelosti (osnovni tužbeni zahtjev), odnosno utvrđenje prava vlasništva građenjem (eventualni tužbeni zahtjev) na kući upisanoj u zk. ul. br. 773 K.o. ..., izgrađenoj na k.č. 846/11 po starom premjeru, što po novom premjeru odgovara dio k.č. 4063/1 K.o. ..., upisana u PL broj 518, kao i zemljište potrebno za redovnu upotrebu upisano u zk. ul. br. 773 K.o... označeno kao k.č. 846/23, što po novom premjeru odgovara dio k.č. 4063/1 K.o...., PL broj 518.
Tužiteljica tvrdi da je u posjedu predmetnih nekretnina dugi niz godina, da se predmetna nekretnina sastoji od tri etaže, da je prilikom nacionalizacije predmetne nekretnine izuzet jedan stan, koji se nalazi na prvom spratu i ostavljen u vlasništvu tužiteljice, da je tužiteljica u posjedu prizemlja decenijama, te da joj je nadležni Općinski organ 08.01.2010. godine izdao upotrebnu dozvolu, dok je na osnovu Sudske nagodbe u predmetu P - 96/05 od dana 20.09.2005. godine, zaključene pred ovim sudom, tužiteljica ušla u posjed potkrovlja predmetne nekretnine, uloživši u isto značajna finansijska sredstva za rekonstrukciju. Obzirom na navedeno, i imajući u vidu odredbu člana 368. Zakona o stvarnim pravima (dalje ZSP),1 tužiteljica smatra da je na predmetnim nekretninama stekla pravo vlasništva shodno čl. 58 ZSP, jer je i tuženi tužiteljicu u upravnom postupku tretirao kao vlasnicu, a cijeneći i član 345 ZSP koji uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade.
Tuženi u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, navodeći da je tužiteljica u trosoban stan u potkrovlju ušla bez saglasnosti vlasnika, jer je taj stan nacionalizovan, pa se tužiteljica ne može smatrati savjesnim posjednikom. Također, shodno članu 365 ZSP, utvrđena je zabrana raspolaganja nacionalizovanom imovinom, te nije dozvoljeno raspolagati predmetnim stanom, izuzev po lex specialis odredbama Zakona o stambenim odnosima2 (dalje ZSP) i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo,3 (dalje ZPSSP) koji isključuju primjenu člana 58 ZSP. Kada je u pitanju eventualni tužbeni zahtjev, tuženi smatra da shodno članu 61 ZSP, tužiteljica ne može dogradnjom ili preuređenjem prostorija steći vlasništvo nad istim. Obzirom da tužiteljica nije dokazala zakonitost posjeda u prizemlju i potkrovlju zgrade, te da nije dokazala ni savjesnost posjeda, tuženi smatra da se tužbeni zahtjev u cijelosti treba odbiti kao neosnovan.
Iz provedenih materijalnih dokaza proizilazi da je Rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 18.11.1960. godine odlučeno da su sa danom 26.12.1958. godine nacionalizovane zgrada i zemljište, odnosno cijela k.č. 846/11 u površini od 960 m2 iz zk. ul. broj 1509 K.o. ... od dotadašnje vlasnice E.E., te da je istoj u navedenoj zgradi ostavljen jedan trosoban stan na prvom spratu, dok je prizemlje zgrade i trosoban na drugom spratu nacionalizovan; Iz zk. izvatka broj 772 proizilazi da je na parceli 846/11 u B listu tog zk. uloška upisano državno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist Opštine Novo Sarajevo; Iz zk. ul. broj 773 proizilazi da je na parceli k.č. 846/23 upisano državno vlasništvo u B listu tog zk. uloška, dok je u C teretnom listu uknjiženo pravo korištenja zemljišta u korist tužiteljice sa 1/1; Iz zk. izvatka broj 4429 proizilazi da je u navedenom ulošku upisan trosoban stan u vlasništvu tužiteljice sa 1/1, a koji se nalazi na prvom spratu kuće sagrađene na k.č. 846/11 i koji je u KPU odjeljenju Zk. ureda ovog suda upisan na parceli 846/11 E1; Uvidom u sudsku nagodbu P 96/05 od 20.09.2005. godine proizilazi da je tužiteljica sa izvjesnom A.S. zaključila predmetnu nagodbu na način da su stranke ugovorile da A.S. preda u posjed i slobodno raspolaganje stan koji se nalazi u ulici ..., slobodan od lica i stvari u roku od 15 dana, a da se tužiteljica zauzvrat obavezala A.S. isplatiti iznos od 15.000,00 KM. Iz navedene nagodbe proizilazi i da je A.S. predmetni stan koji se nalazi u potkrovlju zgrade izgrađene na k.č. 846/11 koristila na osnovu Rješenja Općine Novo Sarajevo od 29.03.2004. godine; Iz Rješenja nadležne službe tuženog od 08.01.2010. i 16.05.2011. godine proizilazi da je tužiteljici, kao investitoru, odobreno izvođenje radova na rekonstrukciji krova na stambeno poslovnom objektu u ulici Bulevar Meše Selimovića 17 na zemljištu k.č. 846/11, te je utvrđeno da su radovi na promjeni namjene stambene jedinice u poslovni prostor u skladu sa tehničkom dokumentacijom, a isto se odnosi na prizemlje zgrade izgrađene na k.č. 846/11, 846/23, što po novom premjeru odgovara k.č. 4063/1; Iz Nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 03.03.2008. godine datog u postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu 65 0 V 036305 08 V proizilazi da je vještak procijenio da je za sanaciju krovne konstrukcije i ostale građevinsko - zanatske radove na stanu u potkrovlju u ulici Bulevar Meše Selimovića 17 potrebno 48.435,00 KM; Iz presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046294 12 Gž od 19.12.2012. godine i Rješenja Vrhovnog suda F BiH u istom predmetu od 27.02.2014. godine proizilazi da je pravosnažno presuđeno da se tužitelj u tom postupku, Općina Novo Sarajevo, odbija sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je sudska nagodba zaključena između F.S. i A.S. pod brojem P 96/05 od 20.09.2005. godine ništava; Iz Rješenja ovog suda od 22.11.1976. godine proizilazi da je tužiteljica proglašena testamentarnim nasljednikom sa ½ iza umrle E.E., uključujući i nekretnine upisane u Zk. ul. br. 4950 K.o.... (sadašnji 772), pa se tužiteljica upisala kao suvlasnik na navedenim nekretninama na osnovu spisa Dn 2363/85; Uvidom u Zapisnik Općine Novo Sarajevo od 10.12.2009. godine proizilazi da je nadležna komisija dala mišljenje da se tužiteljici može izdati upotrebna dozvola za prizemlje sporne nekretnine u postupku pretvaranja stambene jedinice u poslovni prostor, zatim je nesporno da je tužiteljici kao investitoru bilo naloženo da prije formiranja Komisije za tehnički pregled uplati iznos od 643,16 KM, te je prethodno istoj, na osnovu Rješenja tuženog od 24.05.2010. godine, izdata urbanistička saglasnost za rekonstrukciju krova na spornoj zgradi; Rješenjem tuženog od 05.04.2011. godine, tužiteljici je, kao investitoru, utvrđena naknada za pogodnost dodijeljenog građevinskog zemljišta (renta) za stambeno poslovni objekat u ulici Bulevar Meše Selimovića 17; Iz Zapisnika Osnovnog suda II Sarajevo od 18.01.1993. godine proizilazi da je navedenog dana sud konstatovao da je poslovni prostor na adresi Vojvode Putnika 103 napušten, da je dio inventara uništen, a Zapisnik je sastavljen na zahtjev predlagatelja A.S., radi obezbjeđenja dobra; nesporno je da je tužena Rješenjem od 17.09.2007. godine tužiteljici odobrila radove na promjeni namjene stambene jedinice u poslovni prostor u ulici Bulevar Meše Selimovića 17, te da je tužiteljica kod tuženog pokrenula postupak za izradu Prijavnog lista za nekretninu označenu kao k.č. 4063/1 K.o..., što po starom premjeru odgovara k.č. 846/11 i 846/23 K.o...; Uvidom u Historijat Zk. uloška broj 772 i 773 K.o... proizilazi da je na parcelama koje su predmet tužbenog zahtjeva kao vlasnik bila upisana E.E., da bi naknadno predmetne parcele postale društvena svojina.
Tužiteljica je u svom iskazu navela da su njeni preci napravili predmetnu kuću 1939. godine, u kojoj su kasnije živjeli E.E. i F., te nakon njih njena majka, da je ona cijeli svoj život provela u toj kući o kojoj se uvijek brinula, bez obzira na nacionalizaciju, da je u posjedu i prizemlja i potkrovlja već 26 godina i da je prilikom ulaska u posjed zatekla devastirano stanje koje je sve sanirala vlastitim sredstvima, a da je u prizemlje predmetnog objekta ušla u toku rata zbog granatiranja.
Svjedok N.F. je naveo da mu je poznato da tužiteljica koristi predmetnu zgradu, jer on živi u komšiluku, na broju 15, odnosno preko puta objekta čiji je vlasnik tužiteljica, da je u prizemlju spornog objekta prije rata bila smještena jedna firma, da je nakon toga u toku rata porodica tužiteljice ušla u posjed prizemlja, te da su ulagali svoja sredstva u obnovu istog. Kada je u pitanju potkrovlje, svjedok je naveo da je prije rata tu stanovao izvjesni J.M. sa suprugom i da je tokom vremena, nakon smrti istog, tužiteljica ušla u posjed i potkrovlja, koje je obnovila, a poznato mu je i da tužiteljica koristiti i uređuje i dvorište predmetne zgrade.
Svjedok A.S., sin tužiteljice, je u iskazu naveo da je rođen u predmetnoj zgradi, da je to njihova porodična imovina, da je prizemlje prije rata koristilo jedno preduzeće, a potkrovlje jedna druga porodica, da je pred početak rata prizemlje napušteno, da je kuća od granatiranja bila devastirana, te da su bili prinuđeni ući u prizemlje radi sprečavanja daljeg propadanja zgrade. Kada je u pitanju stan na drugom spratu, naveo je da je tu živjela jedna porodica koja je napustila taj stan na osnovu sudske nagodbe sa tužiteljicom, te da su oni nakon ulaska u posjed tog stana isti u potpunosti renovirali i da i dan danas koriste sve tri etaže bez ometanja.
Iz Nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 01.10.2018. godine i Izjašnjenja vještaka s ročišta od 05.02.2019. godine proizilazi da se u konkretnom radi o stambeno -poslovnoj zgradi u ulici Bulevar Meše Selimovića 17, a sporne prostorije, uključujući i stan tužiteljice, se nalaze u stambeno - poslovnoj zgradi, izgrađenoj na k.č. 846/11 K.o..., u naravi dvorište iza stambeno - poslovnog objekta, a što po novom premjeru odgovara 4063/1 K.o..., upisano u PL broj 518 sa upisanim posjednikom F.S. sa 1/1, što u principu znači da jednoj katastarskoj parceli odgovaraju dvije gruntovne, odnosno k.č. 846/11 koja se odnosi na stambeni objekat i k.č. 846/23 koja se odnosi na dvorište odgovara po novom premjeru 4063/1 K.o. ...Uviđajem na licu mjesta sud je utvrdio da se radi o stambeno - poslovnoj zgradi starije gradnje koja se sastoji od tri etaže, prizemlje, sprat i potkrovlje. U prizemlju se nalazi poslovni prostor, na prvom spratu se nalazi stan tužiteljice, dok su u potkrovlju u toku bili građevinski radovi. U okviru ovog objekta nalazi se i njemu pripadajuće dvorište, a na licu mjesta u posjedu svih prostorija je bila tužiteljica.
Vještak građevinske struke je u Nalazu i mišljenju od 25.10.2018. godine naveo da je ukupan iznos uloženih novčanih sredstava u prizemlje i potkrovlje, nastalih rekonstrukcijom krova i izvođenjem građevinsko - instalaterskih radova, 68.454,60 KM, od čega se na prizemlje odnosi iznos od 31.469,60 KM na ime građevinsko - zanatskih radova, iznos od 1.800,00 KM za izradu projektne dokumentacije i iznos od 650,00 KM za tehnički prijem, dok se za potkrovlje navode iznosi od 32.035,00 KM za građevinsko -zanatske radove i iznos od 2.500,00 KM za izradu projektne dokumentacije. Vještak je dodao da se u stambeno - poslovnom predmetnom objektu nalazi tehnički odvojeno stepenište kroz koje se pristupa nezavisno do prve etaže i potkrovlja, dok poslovni prostor ima odvojen ulaz sa ulice.
Među strankama nije sporno da je predmetna stambeno - poslovna zgrada bila u vlasništvu prednice tužiteljice E.E. i da su prizemlje i potkrovlje nacionalizovani, dok je stan na prvom spratu ostao u vlasništvu navedene osobe. Nesporno je da je prizemlje predmetne nekretnine do početka ratnih dešavanja koristilo jedno preduzeće, dok je stanarsko pravo u potkrovlju imao izvjesni J.M., a što sve potvrđuje i Sudska nagodba od 20.09.2005. godine i Presuda Kantonalnog suda u predmetu 65 0 P 046294 12 Gž od 19.12.2012. godine, iz kojih dokaza proizilazi da je u navedenom postupku bilo nesporno da je nosilac prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini Općina Novo Sarajevo, a da je stan u potkrovlju koristio navedeni J.M., sa čijim nasljednikom je tužiteljica sklopila navedenu sudsku nagodbu, na osnovu koje je stupila u posjed potkrovlja u spornoj zgradi. Nesporno je i da je tužiteljica testamentarni nasljednik iz E.E., da se tužiteljica nalazi u posjedu cijele stambeno - poslovne zgrade, uključujući i prizemlje, počev od 1993. godine, kao i potkrovlje počev od 2005. godine. Navedeno potvrđuje Zapisnik Osnovnog suda II Sarajevo od 18.01.1993. godine i Sudska nagodba od 20.09.2005. godine, prema kojima je tužiteljica u posjedu prizemlja od 1993., odnosno potkrovlja formalno od 2005. godine. Svjedok N.F. je također potvrdio navedene okolnosti, kao i svjedok A.S., pa cijeneći da su njihovi iskazi međusobno podudarni i u saglasnosti sa iskazom tužiteljice i materijalnim dokazima, sud sve navedene iskaze cijeni kao objektivne i tačne i utvrđuje da je tužiteljica dugogodišnji posjednik cijele stambeno - poslovne zgrade od datuma prethodno navedenim.
Među strankama nije ni sporno da je tužiteljica pristupila u prizemlje i potkrovlje koji su bili devastirani i da je uložila značajna finansijska sredstva, koji prema Nalazu vještaka građevinske struke iznos 68.454,60 KM. Obzirom da je nesporno da tužiteljica u posjedu drži sve tri etaže, to je u cijelosti prihvatljiv Nalaz vještaka građevinske struke kao tačan i objektivan, obzirom da isti potvrđuje i nalaz vještaka građevinske struke od 03.03.2008. godine dat u postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu 650 0 V 036305 08 V, kao i Rješenja nadležne službe tuženog iz 2009., 2010., 2011. godine, kao i ostala dokumentacija izdata od Službe za oblast prostornog uređenja i urbanizma tuženog (Zahtjevi, Obavijesti, Zaključak, Zapisnik), koji svi potvrđuju da je tužiteljici kao investitoru odobreno pretvaranje stambenog u poslovni prostor kada je u pitanju prizemlje, odnosno rekonstrukcija krovne konstrukcije i potrebni građevinski radovi kada je u pitanju potkrovlje, a što u konačnici tuženi nije osporio niti je prigovorio Nalazu vještaka građevinske struke. Identifikacija sporne stambeno poslovne zgrade je također nesporna među strankama, a potvrđena je Nalazom vještaka geodetske struke od 20.09.2018. godine, pa i navedeni Nalaz vještaka sud cijeni objektivnim i tačnim, datim u skladu sa pravilima struke, sve budući i da je navedeni nalaz vještaka saglasan sa materijalnim dokazima, i to Zk. ulošcima broj 4429, 772, 773, kao i sa Rješenjima Službe za oblast prostornog uređenja i urbanizma tuženog, u kojima je sadrana identifikacija sporne nekretnine.
Među strankama je sporno pravno pitanje, odnosno da li je tužiteljica dosjelošću ili građenjem stekla pravo vlasništva na cijeloj stambeno - poslovnoj zgradi, označenoj kao kuća, izgrađenoj na k.č. 846/11 iz Zk. ul. br. 772, budući da tuženi tvrdi da tužiteljica niti je zakonit niti savjestan posjednik, a također stan u potkrovlju je zasebna građevinska cjelina, kao i prizemlje i dosjelošću se ne može steći pravo vlasništva nad istima, nego samo po lex specialis propisima Zakona o stambenim odnosima i Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Primjenjive odredbe materijalnog prava u ovom postupku su član 58., 61., 345., 365. i 368. Zakona o stvarnim pravima, član 11., 49., 55. i 56. Zakona o stambenim odnosima.
Kada je u pitanju navod tužiteljice da se shodno članu 345. ZSP, imajući u vidu da je tužiteljica upisana sa pravom korištenja na k.č. 846/23, ima smatrati da je vlasnik zemljišta vlasnik i zgrade izgrađene na tom zemljištu, sud primjećuje da je predmetna stambeno - poslovna zgrada izgrađena na k.č. 846 /11, dok je dvorište na kojem tužiteljica ima pravo korištenja sa 1/1, označena kao 846/23, što znači da tužiteljica nije upisana niti kao vlasnik niti kao nosilac prava korištenja na predmetnoj k.č. gdje je smještena stambeno - poslovna zgrada, pa se, i da je primjenjivo u konkretnom odredba člana 345. ZSP, ne može smatrati da je tužiteljica kao vlasnik zemljišta postala po automatizmu vlasnik i zgrade izgrađene na istom, jer je vještak geodetske struke potvrdio da se konkretnom radi o jednoj katastarskoj parceli, kojoj gruntovno odgovaraju dvije k.č., od kojih se jedna odnosi ne stambeni objekat, a druga na dvorište. Kada je u pitanju pozivanje na direktnu primjenu Evropske konvencije i čl. 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju sud naglašava da u konkretnom postoji opravdan i legitiman interes tužiteljice kada je u pitanju sporna nekretnina, međutim, stavom 2. čl. 1 Protokola 1 je propisano da ni na koji način propisi o imovini iz odredbe iz stava 1 ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, što u suštini predstavlja pravo države da uredi određene oblasti na drugačiji način, s tim da tužiteljica nije lišena prava na imovinu prema lex specialis propisima ili propisima koje država tek treba donijeti, a odnose se na denacionalizaciju. Pri tome, sud cijeni i nespornu okolnost da tužiteljica mirno uživa u imovini koristeći bez ometanja cijelu stambeno – poslovnu zgradu, uključujući i sporne etaže – prizemlje i drugi sprat zgrade, te se ista od strane tuženog i tretira kao vlasnik i investitor.
Tuženi, prema ocjeni suda, opravdano prigovara da se na stanu koji se nalazi na drugom spratu, odnosno u potkrovlju predmetne stambeno - poslovne zgrade, ne može steći pravo vlasništva dosjelošću niti građenjem, jer je sticanje vlasništva na predmetnom stanu podvrgnuto lex specialis odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakonima o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, članom 3. Zakona o stambenim odnosima je propisano da se stan, u smislu ovog zakona, smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Uviđajem na licu mjesta i izjašnjenjem vještaka građevinske struke utvrđeno je da je stan na drugom spratu – potkrovlju posebna građevinska cjelina, budući da isti ima zaseban ulaz, nezavisno od stana na prvom spratu u vlasništvu tužiteljice i nezavisno od prizemlja. Navedeno potvrđuju i svi ostali dokazi, uključujući i iskaze svjedoka F. i S., odnosno sina tužiteljice, kao i iskaza same tužiteljice, koji su potvrdili da je stan u potkrovlju koristio izvjesni J.M., da je stanarsko pravo naslijedila njegova pravna slijednica A.S., koja je raspolagala predmetnim stanom na način da je isti ustupila u posjed tužiteljici. Navedeno potvrđuje i pravosnažna presuda Kantonalnog suda u Sarajevu 65 0 P 046294 12 Gž od 19.12.2012. godine iz koje proizilazi da je tuženi, odnosno Općina Novo Sarajevo ustupila predmetni stan na korištenje A.S., i da je Općina Novo Sarajevo i sukladno Zk. izvatku broj 772 nosilac prava raspolaganja, a nakon nacionalizacije predmetnog stana, i da je predmetni stan ustupila na korištenje J.M.. Navedeno je značajno jer se pravo vlasništva na stanu u državnoj svojini može steći samo na osnovu posebnog materijalnog propisa Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U konkretnom, obzirom da je izvršena nacionalizacija dvije etaže, sud cijeni da se radi o zgradi jer je zgrada samostalna građevinska cjelina neodvojivo povezana sa zemljištem na kojem je izgrađena ili može imati zajedničke dijelove i uređaje koji koriste i drugim zgradama.
Dakle, u ovoj pravnoj stvari sporno je pitanje sposobnosti nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva da bude objekt sticanja, budući da se radi o stanu koji je pod režimom stanarskih prava i isti nije podoban da bude predmet dosijedanja, odnosno sticanja prava vlasništva dosjelošću ili građenjem. Prednje, iz razloga što je stan koji je predmet spora nesporno u sistemu stanarskih prava, jer je na istom postojalo stanarsko pravo najprije J.M., a zatim A.S., koja je sudskom nagodbom isti predala tužiteljici u posjed. Navedeni pravni stav zauzet je i u odluci Ustavnog suda BiH AP- 2182/07, te stoga Zakon o stvarnim pravima nije primjenjiv na konkretan stan koji se nalazi na drugom spratu stambeno - poslovne zgrade izgrađene na k.č. 846/11, a kako istu tretiraju i vještaci građevinske i geodetske struke. Također, članom 11. Zakona o stambenim odnosima je propisano da je zabranjeno suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo, jer u suprotnom takav prenos ne proizvodi pravno dejstvo. Članom 48. stav 2. ZSO je propisano da nosilac stanarskog prava može stan dati na korištenje drugom licu kao podstanar, ali samo ako je prethodno ponudio davaocu stana da on odredi podstanara, a ovaj to nije radio u roku od 30 dana. Ako nosilac stanarskog prava da na korištenje stan suprotno prethodno navedenom stavu, davalac stana može tražiti iseljenje iz tog stanara po odredbama člana 30. ZSO i otkazati korištenje stana nosiocu stanarskog prava. Nakon što se utvrdi otkaz stanarskog prava, shodno članu 55. ZSO, vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan i isti može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan shodno članu 56. ZSO, a navedeno je značajno budući da je tužiteljica testamentarni nasljednik iza vlasnika od kojeg je izuzeta sporna nekretnina E.E., koja je bila vlasnica na dan 01.01.1959. godine. Nakon što bi bio proveden odgovarajući postupak otkaza stanarskog prava po navedenim odredbama, tužiteljica bi, kao bivši vlasnik, imala pravo otkupiti predmetni stan, shodno lex specialis propisima Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Također, članom 359. ZSP je propisano da će se ovaj zakon koristiti osim u slučaju ako je određena oblast regulisana posebnim lex specialis propisima, u konkretnom odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
U ovom postupku, zanemarujući prethodno navedeno i cijeneći da li postoje uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, postavlja se pitanje i zakonitosti i savjesnosti posjeda tužiteljice. Naime, održaj ili dosjelost je inače vrsta sticanja svojine, s tim što je za sticanje potreban i određeni protek vremena. Nužan uslov za sticanje prava svojine održajem je savjesnost državine (posjeda), a ne njena zakonitost. Da je zakonitost uslov za sticanje prava svojine održajem, taj institut ne bi ni bio potreban. Nesavjesna državina ne može nikada, pa ni protekom vremena, da dovede do sticanja prava svojine, ali zakonitost državine je uslov za sticanje svojine samo kod redovnog održaja iz člana 58 stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Ako tužilac nema sve uslove potrebne za održaj, ako je državinu stekao po osnovu pravnog posla (ugovora), bilo bi nužno utvrditi da li je ugovor punovažan u pogledu forme i da li je upravljen na prenos prava svojine ili sticanje obligacionog prava. U svakom slučaju bilo je neophodno i kod razjašnjenja sticanja po osnovu održaja (originarno sticanje) ili sticanja na osnovu pravnog posla (derivativno sticanje), kao i kod sticanja državine po osnovu ugovora o kupoprodaji utvrditi stvarno činjenično stanje o načinu sticanja, te provesti sve materijalno - pravne dokaze na kojima se zasniva zahtjev za priznanje prava vlasništva održajem.
Članom 58. Zakona o stvarnim pravima F BiH - dalje ZSP4 je propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja protekom deset godina neprekidnog posjedovanja, a samostalni posjednik nekretnine čiji posjed je savjestan stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari. Okolnost da je tužiteljica nesavjesna sud obrazlaže na slijedeći način: Naime, savjesnost je „neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog.“5 „Savjesnost je izvinjavajuća zabluda o pravu čiju sadržinu držalac vrši.“6 Primjenjujući analogiju u materiji sticanja prava vlasništva i drugih ograničenih stvarnih prava zaštitom povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige, sticalac je savjestan ako nije znao niti je prema okolnostima mogao znati da je zemljišnoknjižno stanje netačno ili nepotpuno. To je, dakle, ona osoba koja u momentu zaključenja pravnog posla, kao i u momentu podnošenja zahtjeva za uknjižbu nije znala niti je mogla znati da zemljišnoknjižni prenosilac nije stvarni vlasnik nekretnine, odnosno da postoje vanknjižno stečena ograničena stvarna prava u korist druge osobe na istoj nekretnini. Pravno logički zaključak suda (indicijelno dokazivanje) o nesavjesnosti kasnijeg sticaoca, izvodi se uspoređivanjem ispoljenog stepena pažnje sticaoca sa pažnjom svakog drugog prosječno pažljivog čovjeka date sredine koja je uobičajena u takvim okolnostima. „U slučaju spora da li je stjecatelj bio u dobroj vjeri glede stjecanja prava vlasništva upisanog u zemljišnoj knjizi, prosuđivat će se prema građanskopravnom standardu obične pažnje kakva se očekuje od svakog razumnog čovjeka u takvim okolnostima.“7 Nesavjestan sticalac je onaj koji je u momentu zaključenja pravnog posla znao ili je mogao znati da je zemljišnoknjižno stanje netačno ili nepotpuno. Nesavjestan je i onaj sticalac koji u momentu zaključenja pravnog posla nije znao niti je mogao znati da je zemljišnoknjižno stanje netačno ili nepotpuno, ako je kasnije, sve do predaje zahtjeva za upis prava vlasništva, znao ili mogao znati za tu činjenicu. Naknadno saznanje da je zemljišnoknjižno stanje netačno ili nepotpuno ne može biti razlog gubitka prava vlasništva brisanjem iz zemljišne knjige po zahtjevu vanknjižnog sticaoca.8 Takav sticalac ima na raspolaganju obligacionopravni zahtjev za naknadu štete prema otuđiocu koji mu ne može prenijeti pravo vlasništva na nekretnini koga više nema (niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima). Pored navedenog, zemljišne knjige i katastarski operat su javni registri u koje uvid može izvršiti svako zainteresovano lice, pa se ne može smatrati da je tužiteljica bila onemogućena da sazna tačno stanje u navedenim registrima.
Dakle, izvedenim dokazima dokazano je da se prizemlje i potkrovlje sporne stambeno - poslovne zgrade nisu nalazili u posjedu tužiteljice do 1993. odnosno 2005. godine, jer su bili nacionalizovani, i da navedenih godina tužiteljica u iste nije uselila na osnovu zakonitog osnova (iz svih prethodno navedenih razloga koji se odnose na specifičnost raspolaganja prizemlja i potkrovlja u predmetnoj zgradi). Iz navedenog proizilazi da tužiteljica nema ni savjestan posjed, jer je i sama izjavila da je u prizemlje ušla tokom ratnih dešavanja radi granatiranja i sprečavanja daljeg urušavanja zgrade, a iz istih razloga da je ušla u posjed i potkrovlja, a na osnovu Sudske nagodbe sa dotadašnjim korisnikom stana u potkrovlju. Stoga proizilazi da je tužiteljica znala da potkrovlje i prizemlje nisu u njenom vlasništvu, da su isti nacionalizovani, da su u državnom vlasništvu s pravom raspolaganje tuženog, da su stanarsko pravo na stanu u potkrovlju imala treća lica, a što sve ista i ne spori u svom iskazu, te kada bi se, kao zakonit osnov, i uzela navedena sudska nagodba, tužiteljica nema savjestan posjed, počev od 1995. godine, od kada je moguće sticanje prava dosjelošću na državnom vlasništvu jer se čl. 365 ZSP, po ocjeni suda ne može primijeniti na konkretnu situaciju jer se ne radi o daljem raspolaganju države datom imovinom u smislu dalje privatizacije i zaštite ranijih vlasnika.
Svi navedeni razlozi se odnose i na eventualni tužbeni zahtjev u smislu čl. 59 ZSP, s tim da je isti neosnovan i iz razloga što je član 61. ZSP propisano da se dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo, ako vlasnik dograđene, nadzidane, odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio, a osoba koja je ulagala u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava. Dakle, izvedenim dokazima je dokazano da je tužiteljica, kako i sama navodi, vršila rekonstrukciju i sanaciju prizemlja i potkrovlja sporne zgrade, a nije izgradila novi objekat odnosnu zgradu. Pored toga tužiteljica, i da je osnovan ovaj tužbeni zahtjev, ne može građenjem steći pravo vlasništva i na zemljištu koje predstavlja drugu parcelu na kojoj se ne nalazi stambeni objekat (dvorište) koji je građenjem mogao biti stečen u vlasništvo jer na k.č. 846/23 tužiteljica nesporno nije ništa gradila, niti je dokazano da ta parcela predstavlja zemljište za redovnu upotrebu zgrade.
Sud naglašava da se ovom odlukom ni na koji način ne utječe na eventualna buduća prava tužiteljice kao ranije (su)vlasnice predmetne imovine, koju bi ona ostvarila donošenjem propisa kojim bi se regulisalo pitanje restitucije nacionalizovane imovine (AP 2113/14 od 15.02.2017. godine).
Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.
Odluku o troškovima sud je donio na osnovu člana 383., 386., 387., 395. i 396. ZPP i u skladu s važećom adv. tarifom i Zakonom o advokaturi F BiH, a na način da su isti dosuđeni tuženom u ukupnom iznosu od 3.570,00 KM, a koji se sastoje od troškova odgovora na tužbu u iznosu od 840,00 KM, pristupa na pripremno ročištu u iznosu od 840,00 KM, pristupa na nastavak pripremnog ročišta u iznosu od 420,00 KM (50%), zastupanje na uviđaju na licu mjesta u iznosu od 630,00 KM (75 %) i pristup na glavnu raspravu u iznosu od 840,00 KM.
| S u d i j a |
| Adnan Lokmić |
Pouka o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu u Sarajevu, putem ovog suda u roku od 30 dana od dana dostavljanja pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.
1 «Službene novine Federacije BiH», broj 66/13 i 100/13
2 "Službeni list SRBiH", broj 14/84.
3 "Službene novine Federacije BiH", broj 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04
4 Službene novine Federacije BiH», broj 66/13 i 100/13
5 Gavella, N. (1998.), Stvarno pravo, Informator, Zagreb, 344.
6 Odluka Vrhovnog suda Srbije, Rev. 5134/97, navedeno prema Krsmanović, T. (2003.), Aktuelna sudska praksa iz Građansko-materijalnog prava, Savremena administracija, Beograd, 79.
7 Simonetti, P., „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova, Jahorina 2010, 13.
8 Mala fides superveniens non nocet – zla vjera ne škodi ako se naknadno pojavi