BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
KANTON SARAJEVO
KANTONALNI SUD U SARAJEVU
Broj: 65 0 P 616999 19 Gž
Sarajevo, 20.12.2023. godine
Kantonalni sud u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudije Smaje Šabića, kao predsjednika vijeća, te sudija Dubravke Krajišnik i Ajne Avdispahić-Đonko kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F.S. iz S., ul. …, koju zastupa punomoćnik Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, ul. Branilaca Sarajeva br. 49, protiv tužene Općine Novo Sarajevo, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, ulica Zmaja od Bosne broj 55, Sarajevo, radi sticanja prava vlasništva, v.sp. 30.050,00 KM, rješavajući po žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sarajevu, broj: 65 0 P 616999 16 P od 08.03.2019. godine, na sjednici koja je održana dana 20.12.12.2023. godine, donio je
P R E S U D U
Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka na ime sastava odgovora na žalbu.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepeni sud je stavom I izreke presude odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je F.S. iz S. stekla pravo vlasništva dosjelošću na kući upisanoj u z.k. izvadak br. 773 KO… k.č. 846/11, novi premjer dio k.č. 4063/1 KO …, posjedovni list br. 518, kao i na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu upisanog u zemljišnoknjižni izvadak br. 773, KO…, k.č. 846/23, novi premjer k.č. 4063/1 KO …, posjedovni list br. 518, što u naravi predstavlja dvorište, pa da je tuženi dužan priznati i trpiti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama kod ovog suda, te joj naknaditi troškove ovog parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana.
Stavom II izreke presude odbijen je eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je F.S. iz S. stekla pravo vlasništva građenjem na kući upisanoj u z.k. izvadak br. 773 KO… k.č. 846/11, novi premjer dio k.č. 4063/1 KO…, posjedovni list br. 518, kao i na zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu upisanog u zemljišnoknjižni izvadak br. 773, KO…, k.č. 846/23, novi premjer k.č. 4063/1 KO …, posjedovni list br. 518, što u naravi predstavlja dvorište, pa da je tuženi dužan priznati i trpiti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama kod ovog suda, te joj naknaditi troškove ovog parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana.
Stavom III izreke presude tužiteljica je dužna tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.570,00 KM, sve u roku od 30 dana.
Tužitelj je, putem punomoćnika, uložio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud usvoji žalbu i preinači prvostepenu odluku na način da u cijelosti usvoji postavljeni tužbeni zahtjev i obaveže tuženu na naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova sastava žalbe i takse na žalbu. U obrazloženju žalbe se navodi da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 7. stav 1., člana 8., člana 2 stav 1., člana 102. stav 1 ., člana 191 . stav 4. Zakona o parničnom postupku FBIH i da je odlučivao u konkretnom izvan granica zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Po navodima žalbe tužena strana u konkretnom nije sporila tužiteljici savjesnost posjeda predmetne nekretnine već se ista pozivala na zabranu raspolaganja nekretninom propisanu odredbom člana 365. Zakona o stvarnim pravima. U žalbi se navodi da su porodici tužiteljice nekretnine oduzeta u postupku nacionalizacije i proteklih 27 godina tužiteljica se nalazi u posjedu kompletne nekretnine i ulaže vlastita novčana sredstva, pa je tužena smatra vlasnikom nekretnine. Smatra da nije ispravan stav suda da je tužiteljica nesavjesna jer je znala da koristi potkrovlje i prizemlje predmetne kuće koje nisu u njenom vlasništvu već da su u državnom vlasništvu. Po navodima žalbe tužena se ponašala pasivno tokom višedecenijskog korištenja predmetne nekretnine od strane tužiteljice. Smatra da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 59. i člana 61. Zakona o stvarnim pravima F BIH.U žalbi se navodi da je tokom 1950 1960.godine izvršena nacionalizacija predmetne nekretnine na način da je jedan dio kuće prizemlje ostao u vlasništvu tužiteljice i njene porodice, a drugi dio prizemlje i potkrovna etaža su dati nadležnoj Općini na raspolaganje i da je t
užiteljica u posjedu cjelokupne kuće koja je predmet spora i tužbenog zahtjeva više od dvije decenije poslije izvršene nacionalizacije. Tužiteljica predlaže da sud usvoji žalbu i preinači prvostepenu odluku na način da u cijelosti usvoji postavljeni tužbeni zahtjev i obaveže tuženu na naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova sastava žalbe i takse na žalbu
Tužena u odgovoru na žalbu osporava u cijelosti navode žalbe tužiteljice i predlaže ovom sudu da potvrdi prvostepenu odluku.Potražuje troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 840,00 KM.
Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, ( Službene novine F BiH, broj 53/03, 73/05 i 19/06 i 98/15) ovaj sud je donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga:
Žalba nije osnovana.
Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na osnovu dosjelosti (osnovni tužbeni zahtjev), odnosno utvrđenje prava vlasništva građenjem (eventualni tužbeni zahtjev) na kući upisanoj u zk. ul. br. 773 K.o…, izgrađenoj na k.č. 846/11 po starom premjeru, što po novom premjeru odgovara dio k.č. 4063/1 K.o…, upisana u PL broj 518, kao i zemljište potrebno za redovnu upotrebu upisano u zk. ul. br. 773 K.o... označeno kao k.č. 846/23, što po novom premjeru odgovara dio k.č. 4063/1 K.o…, PL broj 518.
Među strankama nije bilo sporno u toku prvostepenog postupka da je predmetna stambeno - poslovna zgrada bila u vlasništvu prednice tužiteljice E.E., da su prizemlje i potkrovlje nacionalizovani, dok je stan na prvom spratu ostao u vlasništvu navedene osobe, da je prizemlje predmetne nekretnine do početka ratnih dešavanja koristilo jedno preduzeće, dok je stanarsko pravo u potkrovlju imao izvjesni J.M., da je nosilac prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini Općina Novo Sarajevo, da je stan u potkrovlju koristio navedeni J.M., sa čijim nasljednikom je tužiteljica sklopila sudsku nagodbu, na osnovu koje je stupila u posjed potkrovlja u spornoj zgradi, da je tužiteljica testamentarni nasljednik iz E.E., da se tužiteljica nalazi u posjedu cijele stambeno - poslovne zgrade, uključujući i prizemlje, počev od 1993. godine, kao i potkrovlje počev od 2005. godine, da je tužiteljica pristupila u prizemlje i potkrovlje koji su bili devastirani i da je uložila značajna finansijska sredstva, koji prema Nalazu vještaka građevinske struke iznos 68.454,60 KM, da tužiteljica u posjedu drži sve tri etaže, da je tužiteljici kao investitoru odobreno pretvaranje stambenog u poslovni prostor kada je u pitanju prizemlje, odnosno rekonstrukcija krovne konstrukcije i potrebni građevinski radovi kada je u pitanju potkrovlje i da je kuća izgrađena na k.č. 846/11 iz Zk. ul. br. 772, da je stan u potkrovlju zasebna građevinska cjelina, kao i prizemlje.Kada je u pitanju navod tužiteljice da se shodno članu 345. ZSP, imajući u vidu da je tužiteljica upisana sa pravom korištenja na k.č. 846/23, ima smatrati da je vlasnik zemljišta vlasnik i zgrade izgrađene na tom zemljištu, prvostepeni sud primjećuje da je predmetna stambeno - poslovna zgrada izgrađena na k.č. 846 /11, dok je dvorište na kojem tužiteljica ima pravo korištenja sa 1/1, označena kao 846/23, što znači da tužiteljica nije upisana niti kao vlasnik niti kao nosilac prava korištenja na predmetnoj k.č. gdje je smještena stambeno - poslovna zgrada, pa se, i da je primjenjivo u konkretnom odredba člana 345. ZSP, ne može smatrati da je tužiteljica kao vlasnik zemljišta postala po automatizmu vlasnik i zgrade izgrađene na istom, jer je vještak geodetske struke potvrdio da se u konkretnom radi o jednoj katastarskoj parceli, kojoj gruntovno odgovaraju dvije k.č., od kojih se jedna odnosi ne stambeni objekat, a druga na dvorište.Sud je cijenio da tužiteljica mirno uživa u imovini koristeći bez ometanja cijelu stambeno – poslovnu zgradu, uključujući i sporne etaže – prizemlje i drugi sprat zgrade, te se ista od strane tuženog i tretira kao vlasnik i investitor. Sud smatra da tuženi, prema ocjeni suda, opravdano prigovara da se na stanu koji se nalazi na drugom spratu, odnosno u potkrovlju predmetne stambeno - poslovne zgrade, ne može steći pravo vlasništva dosjelošću niti građenjem, jer je sticanje vlasništva na predmetnom stanu podvrgnuto lex specialis odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakonima o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Uviđajem na licu mjesta i izjašnjenjem vještaka građevinske struke utvrđeno je od strane prvostepenog suda da je stan na drugom spratu – potkrovlju posebna građevinska cjelina, budući da isti ima zaseban ulaz, nezavisno od stana na prvom spratu u vlasništvu tužiteljice i nezavisno od prizemlja. Sud je utvrdio da je stan u potkrovlju koristio izvjesni J.M., da je stanarsko pravo naslijedila njegova pravna slijednica A.S., koja je raspolagala predmetnim stanom na način da je isti ustupila u posjed tužiteljici. Sud navodi da to potvrđuje i pravosnažna presuda Kantonalnog suda u Sarajevu 65 0 P 046294 12 Gž od 19.12.2012. godine iz koje proizilazi da je tuženi, odnosno Općina Novo Sarajevo ustupila predmetni stan na korištenje A.S. i da je Općina Novo Sarajevo nakon nacionalizacije predmetnog stana predmetni stan ustupila na korištenje J.M.. Sud smatra da se pravo vlasništva na stanu u državnoj svojini može steći samo na osnovu posebnog materijalnog propisa Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Sud zaključuje da je u konkretnom izvršena nacionalizacija dvije etaže. Sud cijeni da se radi o zgradi jer je zgrada samostalna građevinska cjelina neodvojivo povezana sa zemljištem na kojem je izgrađena ili može imati zajedničke dijelove i uređaje koji koriste i drugim zgradama.Sud ističe da je u ovoj pravnoj stvari sporno pitanje sposobnosti nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva da bude objekt sticanja, budući da se radi o stanu koji je pod režimom stanarskih prava i isti nije podoban da bude predmet sticanja prava vlasništva dosjelošću ili građenjem iz razloga što je stan koji je predmet spora nesporno u sistemu stanarskih prava, jer je na istom postojalo stanarsko pravo najprije J.M., a zatim A.S., koja je sudskom nagodbom isti predala tužiteljici u posjed. Sud se poziva i na pravni stav zauzet je i u odluci Ustavnog suda BiH AP- 2182/07, na član 11.,član 30, član 48. stav 2., član 56. i 55 . Zakona o stambenim odnosima. Sud je utvrdio da je tužiteljica testamentarni nasljednik iza vlasnika od kojeg je izuzeta sporna nekretnina E.E., koja je bila vlasnica na dan 01.01.1959. godine. Sud dalje smatra da nakon što bi bio proveden odgovarajući postupak otkaza stanarskog prava, tužiteljica bi, kao bivši vlasnik, imala pravo otkupiti predmetni stan, shodno lex specialis propisima Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Sud se poziva na član 359. ZSP kojim je propisano da će se ovaj zakon koristiti osim u slučaju ako je određena oblast regulisana posebnim lex specialis propisima, u konkretnom odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo.U obrazloženju prvostepeni sud navodi da svi navedeni razlozi se odnose i na eventualni tužbeni zahtjev u smislu čl. 59 ZSP, s tim da je isti neosnovan i iz razloga što je član 61. ZSP propisano da se dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo, ako vlasnik dograđene, nadzidane, odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio, a osoba koja je ulagala u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.Sud zaključuj da je izvedenim dokazima dokazano da je tužiteljica, kako i sama navodi, vršila rekonstrukciju i sanaciju prizemlja i potkrovlja sporne zgrade, a nije izgradila novi objekat odnosnu zgradu. Sud ukazuje da tužiteljica ne može građenjem steći pravo vlasništva i na zemljištu koje predstavlja drugu parcelu na kojoj se ne nalazi stambeni objekat (dvorište) koji je građenjem mogao biti stečen u vlasništvo jer na k.č. 846/23 tužiteljica nesporno nije ništa gradila, niti je dokazano da ta parcela predstavlja zemljište za redovnu upotrebu zgrade. Sud je cijenio odredbe člana 58., 61., 345., 365. i 368. Zakona o stvarnim pravima i član 3.,11., 49., 55. i 56. Zakona o stambenim odnosima.Odluku o troškovima parničnog postupka prvostepeni sud je donio na osnovu člana 383., 386., 387., 395. i 396. ZPP i u skladu s važećom adv. tarifom i Zakonom o advokaturi F BiH.
Navodima žalbe žaliteljice nije dovedno u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke.
Prvostepeni sud je savjesno i brižljivo ocjenio provedene dokaze, kao i izjave tužiteljice i svjedoka dovodeći ih u međusobnu vezu radi izvođenja zaključka o postojanju odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke u ovom sporu. Pri tome, u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i pravilne razloge u obrazloženju svoje presude zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pa ovaj sud nalazi, da nije osnovan prigovor da je pred prvostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu člana 7. stav 1., člana 8., člana 2 stav 1., člana 102. stav 1 . i člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBIH Slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda tužitelji ne mogu s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza.
Nije osnovan ni žalbeni razlog da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalnog prava.
Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke dao potpune i pravilne razloge za svoju odluku, kojim se na jasan način objašnjava kako je tekao dokazni postupak, koji su dokazi izvedeni u toku postupka i kako su utvrđene činjenice bitne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, te je o tužbenom zahtjevu odlučio pravilnom primjenom materijalnog prava. U konkretnom slučaju je prvostepeni sud obrazložio razloge kada je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.Ovaj sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao svoje.
Shodno ZSP za sticanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti potrebno je ispuniti dva uslova i to (nesmetan posjed i savjesnost).
Odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima je propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnog posjedovanja (stav1.). Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja ( stav 2.).
Prema članu 324. Zakona o stvarnim pravima posjed je zakonit ukoliko se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja. Prema članu 325. istog Zakona posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, dok je po članu 326. posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed, pri čemu se savjesnost pretpostavlja.
Odredbom člana 326. stav 1. istog zakona je propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.
Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je predmetna stambeno - poslovna zgrada bila u vlasništvu prednice tužiteljice E.E., da su prizemlje i potkrovlje nacionalizovani, da je stan na prvom spratu u postupku nacionalizacije ostao u vlasništvu navedene osobe, da je prizemlje predmetne nekretnine do početka ratnih dešavanja koristilo jedno preduzeće, da je stanarsko pravo u potkrovlju imao izvjesni J.M., da je nosilac prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini Općina Novo Sarajevo, da je stan u potkrovlju koristio navedeni J.M., sa čijim nasljednikom je tužiteljica sklopila sudsku nagodbu, na osnovu koje je stupila u posjed potkrovlja u spornoj zgradi, da je tužiteljica testamentarni nasljednik iz E.E., da se tužiteljica nalazi u posjedu cijele stambeno - poslovne zgrade, uključujući i prizemlje, počev od 1993. godine, kao i potkrovlje počev od 2005. godine, da je predmetna stambeno - poslovna zgrada izgrađena na k.č. 846 /11, da je dvorište na kojem tužiteljica ima pravo korištenja sa 1/1, označena kao 846/23 i da tužiteljica nije upisana niti kao vlasnik niti kao nosilac prava korištenja na predmetnoj k.č. 846/23 gdje je smještena stambeno - poslovna zgrada, da tužiteljica uložila finansijska sredstva u iznosu od 68.454,60 KM, da tužiteljica u posjedu drži sve tri etaže i da je tužiteljici kao investitoru odobreno pretvaranje stambenog u poslovni prostor u prizemlje,odnosno rekonstrukcija krovne konstrukcije.
Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
Bez osnova su prigovori tužiteljice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je tužiteljica dosjelošću stekala pravo vlasništvo na predmetnim nekretninama.Naime, potkrovlje i prizemlje su nacionalizovani što i žaliteljica navodi u žalbi.
Dosjelost se najčešće definiše kao sticanje prava neprekidnim izvršavanjem njegovog sadržaja kroz zakonom određeno vrijeme, pri čemu se faktička vlast pretvara u pravnu, a posjed u subjektivno pravo, tako da posjednik originarno stiče ono što je do tada pojedovao kroz zakonom propisano vrijeme, pri čemu za sticanje prava vlasništva putem dosjelosti posjed mora biti samostalan, a koji postoji kada posjednik izvršava svoju faktičku vlast na stvari kao da je vlasnik iste. Dakle, pretpostavke čije se ispunjenje traži za dosjelost su: 1. samostalan posjed određenog kvaliteta, 2. neprekidno trajanje posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, 3. sposobnost stvari da bude objekt sticanja i 4. sposobnost sticatelja da bude vlasnikom te stvari.
Dakle, po ocjeni i ovog suda pravilno je stanovište prvostepenog suda o nesavjesnosti tužitelja jer zna da se radi o nekretnini koja je nacionalizovana. Samo pošten (savjestan) posjed je konstitutivni elemenat dosjelosti pa prigovor žalitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni su valjanog pravnog uporišta. Bez osnova su i prigovori žalitelja da su njeni prednici bili vlasnici nekretnina koja je nacionalizovana.
Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tužiteljica nije ispunila uslove za stjecanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti iz člana 58. ZSP.
Ovaj sud primjećuje da je sve prigovore i navode parničnih stranaka prvostepeni sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu razmotrio i imao u vidu.
Pravilna i zakonita je odluka prvostepenog suda koja se odnosi na troškove parničnog postupka i pravilno je pozivanje prvostepenog suda na odgovarajuće odredbe 386. i 395. Zakona o parničnom postupku F BiH.
Ostali žalbeni navodi tužiteljice nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora (član 231. ZPP-a).
Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka na ime sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o neohodnom parničnom trošku.
S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je žalba izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 226. ZPP- a F BiH odlučeno kao u izreci ove presude.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
S u d i j a
Smajo Šabić